15.5.2026., 13:45
CVU BATANA
Izložba Rovinj Photodays 2025 Grand Prix pobjednika
Mitar Simikić: Crno Zlato
Ugljevik, grad oblikovan rudnikom uglja na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine, nastao je kao socijalistička vizija mjesta jednakih domova, rada i života. Kroz fotografske fragmente nalik stranicama porodičnog albuma, izložba govori o gubitku doma, raseljavanju i krhkim sjećanjima ljudi koji pokušavaju pronaći uporište na tlu koje se stalno mijenja.
Crno Zlato
Smješten u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine, Ugljevik (čije ime potiče od bosanske riječi „ugalj“) jasno govori da je riječ o gradu uz rudnik. Zamišljen za vrijeme socijalizma kao model industrijske zajednice izgrađene na jednakosti i napretku, grad je umjesto toga postao obilježen brisanjem. Rad je ukorijenjen u osobnoj povijesti. Godine 1982. moji roditelji bili su među prvim porodicama prisiljenim da napuste svoj dom zbog širenja rudnika.
Nekoliko godina kasnije, 1987., i moji baka i djed po majčinoj strani, makedonski pekari koji su u ove krajeve došli krajem šezdesetih i ovdje proveli cijeli život, također su iseljeni. Njihove kuće, kao i mnoge druge, danas postoje samo u sjećanju, zatrpane slojevima zemlje. Ovaj međugeneracijski raskid oblikuje moj pristup: rad funkcionira i kao dokumentarna istraga i kao osobno suočavanje s naslijeđenim odsustvom. Priča se tu ne završava: desetljećima kasnije rudnik se i dalje širi, porodice se i dalje iseljavaju, kuće ruše, a čitava naselja nestaju. Ugljevik živi u stalnom stanju izmještenja, zarobljen između svoje industrijskog naslijeđa i neizvjesnog opstanka zajednice. Njegova sudbina, poput tla koje se pomjera pod njim, ostaje nestabilna, otvoreno pitanje, mjesto zauvijek na ivici nestanka. Vrijeme i prostor, dva temeljna stupa fotografije, ovdje se prepliću poput vrtloga vjetra, uvlačeći nas u nijeme svjedoke nekadašnjih života. Poput porodičnog foto-albuma koji priča priču o nečijem domu, nečijoj povijesti, ovi fotografski fragmenti kidaju sjećanja i, poput uklesanih slova na nadgrobnim spomenicima, podsjećaju na neumoljiv protok vremena.
A ipak, ovaj pejzaž, poput gladne zvijeri, proždire sve pred sobom. Pred nama se odvija borba između čovjeka i prirode, između historije i sadašnjosti, između prisutnosti i zaborava. Ugljevik funkcionira kao mikrokozmos šire postsocijalističke industrijske stvarnosti, gdje su obećanja kolektivnog prosperiteta ustupila mjesto ekološkoj degradaciji, korupciji i nestabilnosti. Operativna kompanija suočava se s mogućim stečajem, dodatno pojačavajući paradoks: grad razgrađuje isti energent koji je sada i ekonomski neizvjestan. Ovaj moment daje radu dodatnu težinu, jer bilježi završnu fazu preseljenja i nestanak onoga što je ostalo od prvobitnog naselja. Više od lokalne priče, ovo je narativ o generacijskom raseljavanju i industrijskom brisanju – promišljanje o tome kako pejzaži oblikovani eksploatacijom mijenjaju unutarnje pejzaže ljudi koji su ih nekada zvali domom.
