Ispred prepune pozornice Island Hotela Katarina, svečanom dodjelom godišnjih nagrada i dodjelom Grand Prixa službeno je završeno osamnaesto izdanje najvećeg hrvatskog festivala suvremene fotografije – Rovinj Photodays!
Nagrade su dodijeljene u šest službenih kategorija, a radovi finalista premijerno su prikazani protekloga petka na grupnoj izložbi održanoj u Multimedijskom centru (MMC) Rovinj, koja je bila središnji dio ovogodišnjeg festivala.
GRAND PRIX ROVINJ PHOTODAYS 2025
Marko Đurić, predstavnik Epsona, kao jednog od glavnih sponzora festivala, Grand Prix dodijelio je Mitru Simikiću, dokumentarnom fotografu iz Bosne i Hercegovine te pobjedniku u kategoriji Pejzaž te finalistu u kategoriji Portret. Osvajanje ove nagrade za Mitra znači novu samostalnu izložbu na festivalu Rovinj Photodays 2026, s pripadajućom pratećom publikacijom te novčanu nagradu festivala u iznosu od 2000 EUR!
“Samo ime – Ugljevik (nastalo od riječi „ugalj“) jasno definira grad nastao uz rudnik. Zamišljen kao “savršeno mjesto” u kojem će svi imati iste kuće, isti posao, isti životni standard – ukratko, mjesto u kojem će svi biti jednako sretni i uspješni. Komunistički idealizam u socijalističkoj praksi.
I neko vrijeme činilo se da funkcionira; sve je izgledalo moguće. Ali stvarnost uvijek dolazi iznenada i bez najave, spremna srušiti ono što se činilo čvrsto izgrađenim. Termoelektrana Ugljevik, jedan od najvećih proizvođača električne energije u Bosni i Hercegovini, puštena je u rad 1985. godine. Za njezinu izgradnju bilo je potrebno preseliti gotovo 200 domaćinstava iz okolnih sela. Zbog potreba elektrane, ugalj se vadi iz površinskog kopa. U posljednje četiri godine, širenje rudnika dovelo je do iseljenja još pedesetak domaćinstava. Nekoliko obitelji ostalo je živjeti na svome, tik uz kop. Bivši stanovnici i danas tuguju za svojom zavičajnom zemljom – starim dvorištima i tlom na kojem su odrasli.
Rudnik i elektrana dali su nam sve što smo imali, i uzeli sve što smo imali… Praktički smo prvi izbjeglice u Jugoslaviji – ono što nam je oduzeto ne može se usporediti s onim što ćemo možda imati kasnije. Ali više od povijesti, ovo je priča o stalnoj promjeni – metafora za nemiran život i sudbinu ljudi ovoga kraja. Stanje trajnog prognanstva, prekidanih korijena i zanijekanog identiteta, duboko utkanih u krhko tkanje “unutarnjeg krajolika” ljudi koji se uporno pokušavaju ukorijeniti u ovom nemirnom i nepredvidivom prostoru.” – Mitar Simikić
